Jesu li ljevičari jednako teški kao prije 100 godina?

Odgovor na tekst Draga Markiše, “10 razloga zašto je danas ljevici puno teže nego prije 100 godina?

Markiša: “Često se zdvaja oko slabosti ljevice danas i analizira se što je pošlo po krivu i zašto ljevica, više od 10 godina nakon početka krize i nezavidne situacije u svijetu (povećavanje nejednakosti, klimatske promjene koje kapitalizam očito neće moći spriječiti), nikako ne uspijeva znatnije napredovati. No ono što je ljevicu uvijek odlikovalo je njezin materijalistički pogled na povijest i svijet – stoga će biti korisno materijalistički pogledati što se promijenilo i zašto danas veliki val lijevih revolucija kakav je bio aktualan prije 100 godina (pa čak i prije nekoliko desetljeća) danas izgleda nemoguće. Krenimo redom:”

Cvjetičanin: Sve slabosti ljevice su slabosti teorija koje zastupaju ljevičari. Defetizam ili odustajanje prije borbe je jedna od tih slabosti. Druge su nostalgija – žaljenje za izgubljenim objektom i melankolija – žaljenje za objektom kojeg imamo. Ima ih još ali ćemo sad stat na tome. Može se priznat da je teško konstantno vući i gurati ljevičare, al nemamo izbora. Ljevica u svakom slučaju ima inteligencije i iskustva zadnjih 100 godina. Krenimo redom:

“1. Ekonomski je model – van današnjih velikih „tvornica svijeta“ kao što je Kina – danas takav da otežava radničko, sindikalno i političko organiziranje. Dok su prije 100 godina radnici posvuda dominantno radili u ogromnim tvornicama s više tisuća ljudi, gdje je bilo relativno lako ogromne mase radnika na kupu organizirati, danas je to puno teže, kada ogroman broj radnika radi po malim poduzećima, uslužnim djelatnostima, individualnim poslovima, radi na kompjuteru od kuće, radi u okviru tzv. gig-ekonomije (tipa Ubera) i sl. Ako se ekonomija bude kretala u smjeru automatizacije i robotizacije, ogromna nezaposlenost (ili čak nekakav minimalni osnovni dohodak) će također jako otežati političko organiziranje jer mnogi jednostavno više neće raditi.”

1. Za razliku od prije 100 godina danas je većina naroda radnička klasa. Brojni novi industrijski sektori su se pojavili u međuvremenu, a u ovom je kontekstu dovoljno spomenuti sustave električne energije i telekomunikacija (nepotrebno je reći da te sustave neko treba izgradit, održavat, instalirat i servisirat, a to nije nikako mali broj radnika). Veličina firme ne igra bitnu ulogu jer su revolucionarnu bazu činili i seljaci, kao što je to bilo u Kini, a samu Oktobarsku revoluciju je izvršila radnička klasa kao manjina stanovništva, koja tek postaje većina izgradnjom socijalizma u SSSR.

Radnici koji poslove obavljaju od kuće preko kompjutera imaju svoje načine borbe. Baš se tu otvorio novi oblik klasne borbe – hakiranje – što sve sustave čini ranjivijima nego prije 100 godina. Nezaposleni radnik se i dalje može boriti protiv kapitalizma ako ima pristup sredstvima za život.

“2. Novac, bogatstvo i imovina su – kao i prije 100 godina – na strani reakcije i statusa quo. Prosistemske i reakcionarne opcije će uvijek imati i previše sredstava iza sebe, a antisistemske neće. S tim da je relativna nejednakost danas još veća i kapital u odnosu na radništvo ima još više sredstava nego prije.”

2. Nitko nas nije platio da se zainteresiramo za lijeve ideje, da povjerujemo u ideale, pa i da se bavimo teorijom. Niti je naš aktivistički i organizacijski rad tržišno određen. Poželjno je da imamo profesionalce, ali novac uopće nije bio razlog našeg priključivanja ljevici. Pa tako besparica, siromaštvo i neimaština, kao niti prije 100 godina, ništa nije promijenilo.

“3. Danas je za bilo kakav vid političke akcije, organiziranje, kampanja i sl. potrebno puno više novca nego prije 100 godina. Pogledamo li samo kako su se agitpropovske kampanje (reformističke ili revolucionarne) vodile prije 100 godina, očito je da su neke stvari ostale iste (i dalje su tu rad na terenu i tiskani mediji), ali se njihova količina znatno povećala (elektronički mediji, internet, sofisticirani reklamni biznis…), a time i trošak.”

3. Danas je sve jeftinije organizirati. Potrebno je puno manje novca nego prije 100 godina za istu količinu promiđbenog materijala. Pojavili su se novi i skuplji prostori promidžbe, ali i novi i jeftiniji kao što je to internet. Cijena tiskanja ovog teksta je puno veća od cijene postavljanja na internet stranicu.

“4. Tehnologija se strašno razvila u zadnjih 100 godina i – koliko god mi možda uživali u društvenim mrežama ili besplatnom skidanju filmova s interneta – razvoj tehnologije je išao u prilog isključivo vladajućoj klasi. Danas živimo u orvelijanskom svijetu masovnog nadzora (u stilu NSA) u kojem vladajuća klasa na raspolaganju ima gomilu moderne tehnologije koja joj omogućava što lakše zadržavanje na vlasti.”

4. “Tehnologija se strašno razvila u zadnjih 100 godina” kao što se i strašno razvila 100 godina prije toga… A tek strahote razvoja u zadnjih 1000, 10000 ili horora li u zadnjih 100000 godina! Političari i kapitalisti su također nadzirani novim tehnologijama. 

“5. Premda su vladajuće klase uvijek imale više oružja i moći na svojoj strani, od Spartaka i Gubeca naovamo, danas to više nisu samo vitezovi, konji ili topovi protiv lukova strijela ili pušaka. Danas su to moderne visokotehnološke vojske nepristupačne običnom čovjeku, dronovi i, u konačnici, nuklearne bombe. Nesrazmjer moći je veći nego ikad.”

5. Najbolje je imati vojsku na svojoj strani. Nakon toga je najbolje imati veliku većinu vojske na svojoj strani, pa ako dođe do sukoba da su žrtve minimalne. U svakom slučaju će se ljevica morati ozbiljnije baviti vojskom.

“6. Mediji prije sto godina su bili ništa prema onom što imamo danas. Tada su postojale praktički jedino novine – danas novine još uvijek postoje, no tome su se još pridružili i radio, televizija, internet… Mediji su sveprisutni, unatoč iluzijama o „slobodnom“ internetu puno ih je lakše kontrolirati (dovoljno se sjetiti preciznog targetiranja preko društvenih mreža), a još uvijek su, jasno, dominantno ili u izravnom kapitalističkom vlasništvu ili eventualno u vlasništvu kapitalističke države. Osim toga, prije 100 godina mnogi uopće nisu bili izloženi medijima jer velik dio populacije nije znao čitati – danas su svi izloženi medijima i, samim time, medijskoj indoktrinaciji i „proizvodnji pristanka“. “

6. “Proizvodnja pristanka” je prevaziđena teorija. Proizlazi iz promašenog sukoba između pristanka i prisile. Tvrdi da radnici pristaju na kapitalizam, a uzročnik je ideologija koja se širi masovnim medijima.

Uz pristanak i prisilu stoji rezignacija kao glavni izvor stabilnosti u kapitalizmu. Rezignacija govori da radnici nisu mulci, automatoni ili djeca koju je lako manipulirati već da imaju svoje racionalne razloge za ne-borbenost, a to su svi rizici koji ulaze u klasnu borbu. Prvenstvena uloga ljevice je smanjiti te rizike, prije svega kroz snažnu i jedinstvenu partiju.

“7. Organizirana religija je od pamtivijeka, premda je mogla poslužiti i drugoj strani (npr. njemački seljački ratovi, taipinški ustanak u Kini, teologija oslobođenja i sl.), bila jedno od najučinkovitijih sredstava kontrole („trpite na ovom svijetu da vam bolje bude u sljedećem“). Premda se neko vrijeme činilo da religija slabi, trend se uglavnom obrnuo, a religijska propaganda je u nekim vidovima čak i prisutnija nego prije (prisustvo kroz medije, vjeronauk u javnim školama i sl.). “

7. Organizirana religija je proizvod različitih epoha i klasnih odnosa. Zato u njoj nalazimo i revolucionarne impulse. Organizirana religija nije uspjela spriječiti revolucije prije 100 godina.

“8. Stvaranje i širenje javnog i općeg obrazovanja je svakako dobra stvar jer bez obrazovanja nema ni emancipiranog pojedinca i emancipatorne politike. Međutim, širenje općeg i javnog obrazovanja ima i svoje druge posljedice – obrazovanje, naime, svakako nije ideološki neutralno niti je kritičko. Kroz obrazovni sistem smo danas svi od malena izloženi indoktrinaciji dominantne ideologije – dok je prije 100 godina dosta ljudi bilo nepismeno ili je imalo svega nekoliko godina škole, danas većina ide bar 8 razreda u školu. Pozitivna strana toga je svakako povećanje osnovne pismenosti (što onda pruža i mogućnost političkog samoobrazovanja), no negativna strana je daleko veća izloženost državnoj indoktrinaciji, koliko god to paradoksalno zvučalo.”

8. Što je narod obrazovaniji to bolje. Stvar je tome da se narod ne obrazuje dovoljno. Tek kad bi bili dobro upoznati sa dominantnom ideologijom tek onda bi ju lakše prevazišli.

“9. Jedan od načina da se ljude odvrati od političke akcije je i da ih se okupira nečim drugim. Industrija zabave i eskapističke distrakcije je danas tisućama puta jača nego prije 100 godina. Popularni sportovi, industrija kompjuterskih igara, Holywood (filmovi, serije, muzika…), društvene mreže… – sve to zaokuplja milijarde i pruža im utjehu od mučne svakodnevice.”

9. Eskapizam, kroz zabavu ali i kroz opijate je oblik automedikacije (samolječenja). Liječe se simptomi života u kapitalizmu i to je za mnoge način preživljavanja. Ništa ljevici ne otežava što održava radnike na životu. Pitanje je kako da rad u partiji zauzme prostor eskapizmu?

“10. Relativni neuspjesi realsocijalizama 20. stoljeća (i prelazak na kapitalizam i liberalnu demokraciju su trajali više stoljeća i bili su puni uspona i padova) i njihova degeneracija u staljinizam, diktaturu i monstruozne projekte koji nisu više imali nikakve veze s idejama ljevice (Pol Pot, Sjeverna Koreja, gulazi…) i danas jako otežavaju svaku priču o tome da je drugačiji svijet moguć – pogotovo u manipulativnoj, iskrivljenoj i licemjernoj verziji povijesti kakvu nam pruža dominantna ideologija, koja istovremeno ignorira ružnu stranu svoje povijesti.”

10. “Relativni neuspjesi realsocijalizama 20. stoljeća” nisu ekonomski neuspjesi već isključivo politički neuspjesi. Tu dolazimo do današnje ljevice koja bi makar trebala proučiti kako je stara ljevica došla na vlast, a ne da to iskustvo promatra kao neuspjeh.

Od svih 10 točaka teksta “10 razloga zašto je ljevici danas puno teže nego prije 100 godina?” jedino točka 6. ima neku teorijsku težinu. Ovi svi “materijalni” razlozi koji se svode na tehnološki razvoj nisu nikada prije bili prepreka pa nisu ni danas. Pohvalan je jedino kraj teksta jer usprkos svim tim nedaćama poziva na borbu! Ispred nas je još uvijek isti cilj – socijalizam. Sad trebamo razmišljati kako ostvariti taj cilj!

radnik elektrotehničar Tomislav Cvjetičanin iz Pazina, član Radničke fronte
tekst predstavljen Osnivačkom forumu Revolucionarnog saveza rada,
dana 18. Januara 2020. godine u Jagodini, jednodušno odobren

Leave a Reply

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: